O djelu Borivoja Popržana valja da pišem iz posebnog ugla, iz ličnog ugla, jer je Boro moj prijatelj već decenijama, još iz srednjoškolskih dana. Kažem – ugla, jer sam uvijek smatrao i sad tako držim i uvijek ću tvrditi da je privilegovana uloga likovne kritike da bude aktivni svjedok u procesu i postupku nastanka umjetničkog djela, da nije ni ispred umjetika a ni iza njega – nego pored, u nekom kutu ateljea kamo ga je dovela njegova profesionalna skrupula.
Međutim, teško je pretendovati na objektivnost kad je riječ o – prijatelju; posebno je to tako stoga što se radi o umjetniku, o čijem kvalitetu rada sam svjedok još iz vremena kad smo u istom razredu učili iste stvari: savladavali ono što se zove primarna materija, odnosno – zanat. Sjećam se da je vrhunio u crtežu, jednako kao i u slikanju, grafičkom oblikovanju… Riječju, bio je ispred svih odmakao prilično daleko, izgledalo je da ga je nemoguće i pratiti a ne dostići u različitim disciplinama likovnog izražavanja.
Pa ipak, već tada se moglo primijetiti izvjesno nezadovljistvo postignutim, neka duboka i skrivena tragalačka groznica koja ga trese cio njegov stvaralački vijek; jer je pitanje kontinuiteta, u krajnjoj liniji, pitanje nezadovoljstva! Radi se o procesu i postupku koji je lako uočiti kod objektivnog posmatarnja i drugih velikih umjetnika ne samo u nacionalnim, srpskim razmjerama. Ali, imam li pravo da tako nazovem – prijatelja; hoću li sam sebi zamjeriti da sam subjektivan u struci koja bi po formulaciji trebala biti objektivna. Možda je onda zgodnije reći značajnog umjetnika ili istaknutog ili, čak, možda je najbolje izbjeći takav iskaz…
No – ne, nije ovdje po srijedi potraga za pravim izrazom, nego proces rada u kome umjetnik skače iz jednog svijeta u drugi, bez obaveza pretjerane uzročno-posljedične veze, kao kvantni skok: čas je ovdje, čas tamo, sve u zavisnosti od posmatrača! I tu se nalazi gvint oko koga se sve okreće u Popržanovom djelu, natočito zbog toga jer je sebi umjetnik postavio težak, višestruki put kojim se kreće kao što korača više slikara, grafičara i crtača, a ne jedan jedini Birivoj Popržan, slikar s Petrovaradina…
U svemu se ističu pejzaži i određena doza poetske metafizike; s tim, neka mi još jednom bude dozvoljena subjektivnost – mogućnost da kažem kako su ti pejzaži ono što za mene znači biti veliki umjetnik. I to oni pejzaži u kojima je blizu granice apstrakcije – kada se mašta pentra jedino uz pomoć linija i boja, a predmet ne zaklanja samu likovnost, nego je, naprotiv, potctrava! Ali – da, potcrtava je diskretno i iz daleka kao eho što dopire iz beskraja savremene umjetnosti.
Tu je boja, naizgled, slobodno nabacana bogatim lazurima koji, na fin i plemenit način, osjećajno govore o svoj širini i visini vojvođanskog neba (dakako, samo je od lokalnog moguće doći do univerzalnog). O ravnoj, mirnoj zemlji što je gdjekad ustalasa kakav šumoviti proplanak da sve zatreperi od svjetlosti kosog, sjevernjačkog sunca. I sve ovija pritajeni štimung promjenjivosti stvari i zrakopunog prostora – atmosfera nikad do kraja dosanjanog bajkovitog pejzaža sa slika Borivoja-Bore Popržana.
Ognjen Dušanov Radulović, istoričar umjetnosti, književnik
Novi Sad, 15. 11. 2009.